Jesi li ikada osjetio toliku potrebu za Allahovom pomoći da si pao na sedždu i odlučio ostati u toj poniznosti sve dok ti ne otvori vrata olakšanja? Da ostaneš u dovi, suzama i skrušenosti, ne razmišljajući koliko će to trajati, već samo s čvrstim ubjeđenjem da će te On izliječiti?

Nije pitanje možeš li toliko dugo ostati na sedždi, već koliko si spreman iskreno se poniziti pred Allahom, pokazati svoju slabost i ovisnost o Njemu. Jer kada srce istinski osjeti potrebu za Gospodarom, tada tijelo zaboravi na umor, a duša pronađe smiraj.

Ko god padne na sedždu s iskrenom dovom, sigurno će osjetiti olakšanje. Možda ne odmah, ali Allah nikada ne ostavlja svoje robove bez odgovora. Zato ne diži glavu sa sedžde brzo,ostani, ponizi se i moli Ga svim srcem, jer On voli skrušene i ponizne.